priredili smo vam zanimljiv sadržaj. Misterije Poezija Priče
sadržaj može biti neprikladan osobama mladjim od 18 godina
Mistery
Tiha luka U ranu jesen, kad je magla jos visila nad povrsinom jezera kao pokrov, u selu Tiha Luka desilo se nesto sto ce zauvijek promijeniti sve koji su tamo zivjeli. Tijelo Marije Zoric, tridesetpetogodisnje nastavnice, pronasao je ribar Petar dok je rano ujutru vadio mreze. Lezala je na obali, kao da spava, s dugom kosom rasutom po kamenju i ranim liscem. Ali lice joj je bilo blijedo, a oko vrata — tanki crveni trag, kao od uzeta. Marija je bila poznata i voljena. Ucila je djecu, svirala klavir u crkvi nedjeljom, zivjela sama u maloj kuci nasuprot jezera. Nije imala muza, ni djece. Govorilo se da joj je neko slomio srce davno, ali nikad niko nije znao vise. Mjesni policajac, stariji inspektor Novak, pozvan je odmah. Bio je to njegov prvi ozbiljan slucaj u zadnjih deset godina. Dosao je sa biljeznicom, fotoaparatom i jednim pitanjem u glavi — zasto bi neko ubio Mariju Zoric? U njenoj kuci sve je bilo uredno. Stvari slozene. Na stolu — solja caja, knjiga bez oznacenog mjesta i mali dnevnik. Poklopio je knjigu i uzeo dnevnik. Unutra — rucno pisani zapisi. Zadnji unos bio je od prethodne noci: "Veceras sam ga opet vidjela. Stoji ispod lampi, ali ne ulazi. Samo gleda. Ne bojim se, ali zelim da ode." Ko je on? Policija je pocela da ispituje selo. Prvi je bio Petar, ribar. Covjek s pjegama od sunca na rukama, koji nije imao nista osim camca i male barake. Rekao je da je ujutru dosao kao i uvijek, da je mislio da je Marija zaspala. "Znate, ponekad je dolazila tu... gledala je vodu... pricali smo," rekao je. "Pricali ste?" pitao je inspektor. "Jesmo. Nekad o knjigama, nekad o jezeru. Ponekad o tome da misli da je neko prati." To je potvrdila i Mila, starija uciteljica iz skole. Rekla je da je Marija zadnjih mjesec dana cesto gledala kroz prozor i da je ponekad izvodila djecu ranije s casa. Rekla je da joj se cinilo da je u strahu, ali nikad nije rekla zasto. Jedini trag bio je u dnevniku. Par dana ranije, Marija je zapisala: > "Ne vjerujem vise sebi. Cujem korake kad sam sama. Ponekad mi se cini da mi neko dira vrata. U ladici sam nasla papir — samo jedno slovo na njemu: L.Inspektor je pregledao kucu opet. U ladici je nasao papir. Na njemu, crvenom olovkom, stvarno je bilo ispisano samo: L U selu su zivjela samo trojica sa imenom na L: Luka, lokalni mehanicar, koji je bio zatvoren covjek; Levan, doseljenik iz grada koji je zivio sam i skoro nikad nije izlazio; i Lazar, bivsi Marijin ucenik, sad devetnaestogodisnjak koji je imao problema u skoli. Prvi je bio Luka. Njegova ruka bila je zavijena. "Od cega je rana?" pitao je inspektor. "Od alata, pukao kljuc," rekao je, gledajuci u pod. "Znate li gdje ste bili sinoc?" "Samo kod kuce. Pio sam. Sam." Nista vise nije rekao. Levan je bio cudniji. Njegova kuca bila je prepuna slika jezera. Sve iste. Noc, magla, voda. Kad je Novak pitao za Mariju, rekao je: "Divna zena. Ali nije pripadala ovdje." "Zasto?" "Njen pogled. Gledao sam je ponekad — znala je stvari koje ne bi trebala." Kad je inspektor zatrazio da pogleda njegove ruke, primijetio je crvenu boju na jagodicama. "Boja?" "Slikao sam sinoc. Cijelu noc." Iza kuce nasao je platno — jezero, u magli, i figura zene na obali. Marijina figura. Lazara je nasao u dvoristu skole. Drhtao je. Kad je cuo sta se desilo, poceo je da place. Bio je u Marijinom razredu godinama. Njegov odnos s njom bio je intenzivan — znao je da je dolazio i nakon skole. Marija ga je branila pred drugima. "Volio sam je. Nije me nikad ismijavala. Nisam joj htio nista lose." Ali u njegovoj torbi inspektor je nasao crvenu olovku. I papir. Ipak, nije bio to isti rukopis. Novak je pregledavao dnevnik ponovo. Tad je primijetio jednu sitnicu: zadnji unos bio je napisan drugacijim rukopisom od ostatka. Usporedio je s pismom iz ladice. Rukopis je bio zenskog stila. Mila. Uciteljica. Kad je suocio sa tim, pocela je da se smije. Suho. "Znas sta je radila?" rekla je. "Zavodila djecake. Tvoj Lazar nije bio jedini. Citala sam njen dnevnik. Pisala je o njima kao o igrackama. Nisi mogao da znas. Nitko nije." "Zasto si to uradila?" "Jer je bila otrov. Jer sam gledala kako ih uvlaci, a nitko nije vidio. Ja jesam." "Kako si to izvela?" "Jednim potezom. Pojas za klavir. I gurnula sam je da izgleda kao pad. Mislila sam da ce voda uzeti sve. Ali, eto — voda je vratila." Ubila ju je pojasem klavira, dok su sjedile na caju. Marija joj je priznala da se igrala sa Lazarom, smijuci se, kao da je to nesto nevazno. Mila je izgubila kontrolu. Poslije toga, tijelo je odvukla do jezera, nadajuci se da ce voda odnijeti istinu. Ali nije. Mila je uhapsena iste veceri. Selo je bilo u soku. Niko nije mogao da vjeruje da je zena koju su smatrali strogom, ali pravednom, sposobna da pocini ubistvo. --- Mariju su sahranili pored majke. Inspektor Novak stajao je na sahrani, cuteci, s rukom u dzepu. Izvadio je crveni papir sa slovom L i pogledao ga jos jednom. Nije bio trag ubici. Bio je trag necemu drugom — L kao laz, koju je selo zivjelo godinama, vjerujuci da dobrota mora biti tiha, a zlo uvijek glasno. Ali ponekad je upravo suprotno. S.A.
"Sjenke pod mjesecinom" Bila je kasna jesen, noc hladna, ali vedra. Nebo se razastrlo iznad parka kao ogromno stakleno ogledalo, a mjesec — gotovo neprirodno svijetao — stajao visoko, bacajuci blijedu svjetlost po stazama i liscu koje je sustalo pod nogama. Dosla sam da budem sama. Nisam trazila tisinu, samo da pobjegnem od glasova koje vise nisam mogla slusati. Telefon u dzepu je bio ugasen. Vjetar je nosio lisce kao valove — jedan, pa drugi, pa treci — dok sam sjedila na klupi ispod starog javora, ogrnuta salom i mislima koje nisam imala snage da raspetljam. Tada sam ih vidjela. Na stazi, tridesetak metara ispred mene. Dvije sjenke. Stajale su nepomicno, gotovo zaledjene u mjesecini. Jedna visa, druga sira u ramenima. Bez rijeci. Ni koraka. Samo su gledale jedno drugo. Pomislila sam da su zaljubljeni. Ili posvadjani. Ne znam zasto, ali nisam mogla da sklonim pogled. Bio je to trenutak kada ti tijelo kaze da se sklonis, ali te nesto jace drzi na mjestu. Osjecaj da si na ivici neceg stvarnog, sirovog, neponovljivog. I onda — pokret. Brz, nasilan, nejasan. Kao da je jedan od njih povukao nesto iz dzepa. Nesto tanko. Sjajilo se pod mjesecinom, bljesak hladnog metala — ostar i kratak kao sjecanje. Zaledila sam se. Samo sam gledala. Tijelo mi nije slusalo um. Noge su bile tudje. Ruke mi se nisu pomjerile. I tada je pocelo. Tupi udarci. Zvuk metala kako sijece tkaninu. Kako para kozu. Zvuk tup, mokar, kao kad neko baci mokri peskir na pod. I onda opet. I opet. Bez vriska. Samo mukli izdisaji. Kao da je neko pokusavao da kaze nesto kroz krv. Druga sjenka je pala. Prva je stajala iznad. Pognute glave. Ostrica se jos jednom zasjala dok ju je brisao o nesto — mozda rukav. A zatim se okrenuo, ili okrenula. Nisam mogla znati. I pogledao… pravo ka meni. Mjesec je bio iza njega. Nije mu se vidjelo lice. Samo tamna rupa gdje su oci trebale biti. Neka dubina koju ni svjetlost nije mogla da dotakne. Pocela sam da disem glasno. Prekasno. Pokret glave — znak da me je vidio. Ili vec znao da sam tu. Ustala sam. Trcala. Kroz sustavo lisce. Koraci za mnom — mozda moji, mozda neciji drugi. Nisam se okretala. Do kuce sam dosla u suzama, tresuci se. Zakljucala vrata. Pogasila svjetla. Ugasila svijet. Ali kad sam zatvorila oci — nisam mogla da zaspim. Jer svaki put kad mi mrak prekrije vid, opet cujem ono: Zvuk sijevanja metala. Tup udarac mesa. I dah… zadnji. A u ogledalu, ponekad… kunem se… vidim sjenku. Bez lica. [Dan poslije] Probudio me sum. Kao da neko gura papir ispod vrata. Pogledala sam na sat — 04:47. Stan je bio tih, ali ne miran. Tisina je imala tezinu, kao da ju je nesto pritiskalo iznutra. Otisla sam do ulaznih vrata. Nije bilo nikog. Samo bijeli papir, savijen na pola. Nije imao nista napisano, ali je na njemu bio otisak — kao crtez prsta umocenog u prljavu vodu. Mrak se vukao kroz hodnik dok sam ga gledala. Taj trag… bio je svjez. Stavila sam vodu da provri, ruke su mi se tresle. U ogledalu iznad sudopere, ugledala sam svoje lice, ali… nije bilo sasvim moje. Kao da je moj izraz kasnio za mnom. Kao da se ogledalo sjecalo mene drugacije. Te veceri otisla sam do policije. Rekla sam sta sam vidjela. Dva covjeka. Jedan noz. Jedan pad. Pogled bez lica. Policajac me gledao dugo, predugo. Zatim je otvorio fasciklu, izvadio fotografiju. — Ova vikend-noc? Ovo vrijeme? Klimnula sam. — Juce ujutru, u istom parku pronadjeno tijelo. Bez dokumenata. Nema otisaka, nema krvi. Samo rupa u grudima. Kao da nešto nije paralo, nego vadilo. — Vadilo? — ponovila sam. Samo je slegnuo ramenima. — Ti si jedini svjedok. Ne znas koga si vidjela? — Ne — sapnula sam. — Ali osjecaj me nije napustio. I zaista — otkad sam to vidjela, osjecala sam kao da me neko posmatra. Ne kad sam napolju. Ne kad sam medju ljudima. Nego kad sam sama. U sobi. U kuhinji. Kad gasim svjetlo. U sekundi prije nego zatvorim oci. Iste noci, legla sam ranije. Ugasila sve. Mislila sam da umisljam. Ali oko ponoci, iz dnevne sobe… pukotina. Kao da je nesto stakleno napuklo iznutra. Ustala sam. Srce mi je bilo u grlu. Tiho, bez svjetla, otisla sam do vrata. Na stolu… ogledalo. Ono isto iz kupatila. Nekako… premjesteno. Pored njega — noz. Mali, kuhinjski, ali… hladan na dodir. I na ogledalu, ovlas ispisano, kao da je neko parom napisao, i trag ostao: „Pogledala si. Sad si dio.“ Tada sam shvatila — nije ubica ostao u parku. Nije ni sjenka. Ono sto je bilo tamo… sad je ovdje. I mene je oznacilo. [Treca noc] Nisam vise sigurna kad sam zaspala, ali znam da sam se probudila u tri i osam — brojke su svijetlile crveno, kao upozorenje. Na stolu je bio papir. Nisam ga ostavila. Na njemu je pisalo: „Gledala si dugo. Vidjela si duboko. Sad gledamo mi.“ Ruke su mi bile ledene. Prozor zatvoren, vrata zakljucana. Ogledalo na zidu — prekriveno plahtom. Nisam ga mogla vise gledati. Od kada sam vidjela "svoje" oci kako trepcu s pola sekunde kasnjenja, nesto u meni se slomilo. Pocela sam da istrazujem. Danima nisam jela. Samo sam pretrazivala stare novinske arhive, forume o urbanim legendama, okultnim pojavama. I onda sam nasla nesto. Ne clanak. Ne tekst. Snimak. Mutan, crno-bijeli, datiran prije deset godina. Naslov: „Slucaj sjenki – park Petrova suma“ Na snimku — zena, srednjih godina, umornog lica, govori pred kamerom u sobi bez svjetla. „Vidjela sam ih. Tacno kao sto svi opisuju — jedan ubija, drugi pada. Noz, bez glasa. I kad sam pobjegla, ostalo je u meni. Znala sam da nisu ljudi. Oni ne ubijaju… oni oznacavaju.“ Zatim tisina. I samo jedna recenica: „Nakon tri noci, vise ne znas cije oci koristis.“ Kliknula sam „pauza“. Srce mi je tuklo tako jako da sam se oslonila o zid. Tri noci. Meni je sad cetvrta. Pocela sam da gubim vrijeme. Sat bi pokazivao 18:00, a onda — 02:41, bez da sam primijetila. Telefon bi zvonio, ali kad bih se javila, bio bi to moj glas. Moje disanje. Tisina izmedu. I onda: „Jesmo li to jos mi?“ Otisla sam nazad u park. Da pronadjem mjesto. Mozda — sebe. Noc je bila gusta, bez vjetra. Onda sam cula korake. Prepoznatljive. Lagane. Kao od onog ko zna da ne mora da zuri. Ispred mene — sjenka. Ne jedna. Tri. Jedna visoka. Jedna bez lica. Treca… bila je moja. Kopija. Ili ono sto je ostalo. Gledala me, nijemo. Nije napravila nijedan pokret, ali sam osjetila — ako ja zakoracim, ona ce stati na moje mjesto. I zivjeti dalje. — Sta zelite od mene? — rekla sam, prvi put naglas. Odgovor nije dosao rijecima. Dosao je slikom — u ogledalu obliznje fontane: Ja, ali ne ja. U sobi. S nozem. I necije tijelo na podu. Tada sam shvatila: Nisam vise samo svjedok. Nisam vise samo ziva. Postajem ono sto sam gledala. U povratku kuci, nisam osjecala hodanje. Kao da klizim. Kad sam otvorila vrata — ogledala vise nije bilo. Na zidu: „Sljedeci put, neces znati koja si.“ [Ona se ne predaje] Te noci nisam spavala. Niti naredne. Umor je bio ogroman, ali nisam smjela da zaspim. Ne zbog nocnih mora — vec zbog neceg daleko goreg: jutarnjeg budjenja, kad nisam bila sigurna jesam li jos ja, ili ono sto me gleda iz ogledala. I kad bih govorila, rijeci su mi zvucale poznato, ali ne i moje. Zato sam odlucila da se vratim tamo gdje je sve pocelo — u arhive. Trazila sam zenu iz snimka. Potrajalo je, ali jedno ime se pojavljivalo u starim izvjestajima o "paranormalnim svjedocanstvima": Lenka V., psihologinja koja je prije deset godina tvrdila da je svjedocila "paralelnoj smrti". Nasla sam njenu adresu, daleko — selo pored stare sume. Sela koja nisu na mapi, ali ljudi znaju za njih. Otisla sam vozom, pa autobusom, pa pjeske, jer zadnjih pet kilometara nije bilo puta. Samo magla i tisina koja udara u usi. Lenkina kuca je bila stara, drvena, obrasla brsljanom. Pokucala sam. Vrata se otvorila bez zvuka. Ona me cekala. — Znam — rekla je, prije nego sam ista rekla. — I meni su dosle u trecoj noci. A onda sam pobjegla. — Kako? Kako si ih zaustavila? — Nisam ih zaustavila. Samo sam ih… razumjela. One ne biraju. One odrazavaju. Pokazuju ti ono sto vec postoji. — Ali sta one zele? Lenka je cutala, pa prosaputala: — Da prepisu stvarnost. Da nas zamijene sopstvenim odrazima. Ne napadaju dok gledas. Napadaju kad se okrenes. Kad zaboravis ko si. Tvoj strah ih hrani. Ali volja… volja ih moze odbiti. To vece ostala sam kod nje. Na zidu, iznad kreveta, visilo je ogledalo — prekriveno. Ali sam znala da me gleda. U snu nisam bila sama. Bilo nas je dvoje. Ja — i druga ja. Stajale smo licem u lice. Ona je bila tiha, ali ja sam cula njene misli. „Ti si samo trenutak. Ja sam ponavljanje.“ Probudio me krik. Lenkin. Otrcala sam u hodnik. Vrata otvorena. Nema je. Samo tragovi stopala… ka sumi. I ostavljen noz. Ne njihov. Njen. Otisla sam za njom. Do korijena drveca koje se savijalo prema nebu. Do mjesta gdje je zemlja bila razderana, kao da je nesto puzalo iznutra. I tamo, na kamenu, stajao je znak — isti koji sam vidjela u svojoj viziji u fontani. Krug. I oko njega: ogledala. Dvanaest komada. I svi su prikazivali mene. Ali… razlicite mene. Jedna uplakana. Jedna sa nozem. Jedna koja sjedi. Jedna koja vristi. Jedna koja… se smijesi. U sredistu — sjenka. Jos bez lica. Pruzila je ruku. „Udji u svoje mjesto. Ili ce neko drugi uci.“ Stajala sam. Srce mi je udaralo kao zvono. Ali nisam koraknula. — Ne. Vi niste ja. I necu se predati. Sjenke su se trzale, izoblicile. Ogledala su pocela da pucaju. Krug se zatresao. Uzela sam noz. I umjesto ka sebi — zabola ga u tlo, tacno u centar. — Ovdje prestaje. Ovdje sam JA. Zemlja se zatresla. Ogledala su se razbila. Sjenka je nestala — ne vristeci, ne boreci se. Samo… isparila. Kao dim. Tisina. Zora je svanula prva put bez magle. --- Ali nesto je ostalo. Ogledalo u mom stanu — sada je prazno. Nema odraza. Ni mog. Ni nicijeg. Ali osjecam… gledanje. I znam: nisam zamijenjena. Ali vise nisam ista. Jer jednom kad pogledas sjenke — dio njih ostane. I ti to znas. S.A.