priredili smo vam zanimljiv sadržaj. Misterije Poezija Priče
sadržaj može biti neprikladan osobama mladjim od 18 godina
Ljubavne price
Pet godina Pet godina ju je volio kao da ce ga to spasiti. A nije. Ona nije bila spas, bila je oluja. Nemirna, zanesena, zedna zivota i dodira. Nije je zanimao mir, ni sigurnost. Zanimao ju je trenutak, uzdah, izazov. On je bio onaj koji bi ti otvorio vrata i cekao dok se vrati. Onaj koji ne zeli dijeliti. A ona je bila stvorena da se dijeli. U pocetku je mislio da ce je promijeniti. Davao joj je njeznost, strpljenje, vjeru. Docekao bi je svake noci, iako je znao da je bila s drugim. Pokusavao je da je ne pita, da se ne slomi kad osjeti tudji parfem u njenoj kosi. Ona bi mu legla u krilo kao izgubljeno dijete, a vec sutradan nestala. Nije lagala, nije se pravdala. Jednostavno bi otisla. Te Nove godine, kad je gledao kako se smije njegovom kolegi, kako mu sipa pice i prstima prolazi niz rukav njegove kosulje, nesto se u njemu ugasilo. Pogledali su se, i bez rijeci je shvatila da je vidio sve. Prisao je i hladno rekao: — Uzmi je. Poklanjam ti je. Njene usne su se stisle, pogled ostao na njemu par sekundi duze. Ali nije rekla nista. Od tada, prestala je biti zena koju voli. Postala je zena koju koristi. Zvao bi je samo nocu. Nije bilo vise razgovora. Vrata bi joj ostavljao otkljucana. Ulazila bi u tisini, bez pogleda, bez pitanja. Nije se ni svlacila. Samo bi stajala dok je ne uzme. U njegovom stanu bila je njegova. Trazila bi grubost, cutala kad bi je okrenuo prema zidu, pustila da joj prste provuce kroz kosu i privuce uza se. Nije joj trebao krevet, trebao joj je on. Ona je voljela sto ne mora glumiti nista. Bila je ono sto jeste – gladna, nezasita, svoja. A onda, iznenada, vjerila se. Pozvala ga je na svadbu kao da su stari prijatelji. On je dosao. Sjedio je nasuprot nje, gledao kako obecava vjernost drugom muskarcu. Gledala ga je dok izgovara "da", a u ocima joj se vidjelo sve ono sto nikad nije rekla. Nije ga iznenadilo sto se ponovo pojavila vec prve sedmice braka. Vrata su bila otkljucana, kao nekad. Ulazila bi u njegov stan tiho, skidala burmu i ostavljala je na stolu. Nije joj govorio nista. Samo bi je uzeo. Nekad na stolu, nekad u hodniku. Znao je sta joj treba. Ona je znala sta da mu da. Vracala bi se kuci prije zore, cistila tragove s usana, oblacila novu haljinu, ulazila u krevet pored muza kao da je cijela. Jedne noci, kad je ustajala da ode, pitao ju je: — A sta da sam ja na njegovom mjestu? Okrenula se, naslonila na dovratak, kosa joj je padala preko lica. Osmijeh joj je bio tih. — Ne bi trajalo — sapnula je. — Onda vise ne bismo lagali. I ne bismo ovo imali. Znao je da je u pravu. Nije je volio kao zenu. Volio je njenu nevjeru, tu igru, to sto mu se davala iako je pripadala drugome. I tako je trajalo. Nocima je dolazila, danju je bila tudja. A onda – samo je prestala dolaziti. Nije se javila. Nije rekao ni rijec. Zatvorio je vrata. Zakljucao srce. Ponekad, dok gleda kroz prozor, sjeti se kako ga je gledala s poda, kako mu se podaje bez stida. Sjeti se tihe muzike, njene koze na njegovim dlanovima, daha na vratu. Znao je – nikad je nije imao. Ali ona je bila njegovo najljepsje izgubljeno nista. S.A.
"Kad je ona usla u njegov svijet" Nije znao da mu nesto fali. Zivio je dan po dan, u svom ritmu, u svom miru koji je vise bio navika nego spokoj. A onda je dosla ona. Ne naglo. Nije usla u njegov zivot s bukom, nije pokucala na vrata s namjerom. Bila je tiha, bas onako kako voli. Kao jutro koje se ne najavi, samo se desi. Poceli su pricati. Nije bilo nista posebno – obicne recenice, male misli. Ali njene rijeci... ostajale su u njemu. Vracale su mu se kad bi zaspao, kad bi setao, kad bi mislio da je sam. Nije bio. Zamisljao ju je cesto. Ne u haljinama, ne u glamuru. Zamisljao ju je kako sjedi pored njega, kraj rijeke, tamo gdje voda sapuce i gdje svijet zastane. Gledala bi u mjesec, on bi gledao u nju. U toj slici je bio mir, onaj pravi, koji ne stane u rijeci. Nije znao sta mu se desava, samo je znao da mu je lijepo. Osjecao je to toplinom koja bi mu prosla kroz grudi kad bi od nje stigla poruka. Kad bi mu rekla da je tu. Samo to – i bilo je dovoljno. Poceo je drugacije disati. Kao da je neko otpustio cvor u njemu koji je godinama bio stisnut. Poceo je sanjati. Poceo je zivjeti tiho, ali punim srcem. Ona to mozda ne zna. Mozda misli da je samo slovo u njegovom danu. Ali ona mu je dan pretvorila u svjetlost. I noc u mir. Iako daleko – ona mu je najbliza. "Kad ga je povela do rijeke" Nije joj rekao, ali u njemu je danima rasla ceznja. Za njenim glasom. Pokretom. Prisutnoscu. Sve ono sto je zamisljao, sad je bilo tu – stvarno. Stajala je ispred njega. Mirna. S blagim osmijehom koji nije trazio nista, ali je obecavao sve. Njene oci bile su duboke kao noc bez straha. Nije morao da pita gdje idu. Samo je krenuo za njom. Nisu govorili mnogo. Rijeci bi bile suvisne. Ona mu je pruzila ruku. Lagano. Kao da ga ne vodi – nego zove srcem. I on je slijedio. Kao neko ko zna da ide kuci. Stigli su do rijeke. Mir je bio gust u zraku, kao da cak ni priroda ne zeli da ih prekine. Sjela je na klupu. On kraj nje. Blizu, ali ne preblizu. Udaljeni taman toliko da svaka pomjerena ruka znaci. Gledala je u vodu. On je gledao u nju. Nije mogao vjerovati da sjedi tu – bas kao u njegovim mastama. Mjesec joj je obasjavao lice, tiho i njezno, kao da zna da pripada samo njemu. Kosa joj je padala preko ramena, a vjetar je samo jednom pokusao da je pomjeri. On nije. Nije morao da kaze da mu je srce puno. Vidjela je to u pogledu. U tisini kojom ju je volio vec tada – bez rijeci, bez dodira, a snazno. Ona se okrenula ka njemu, i bez pitanja, spustila glavu na njegovo rame. U tom trenutku, znao je. Sve ono sto je bio, sve sto je trazio, cekalo ga je ovdje – kraj rijeke, kraj nje. U njenom dodiru, u njenoj tisini… bio je citav. "Noc kad se sve prelomilo tisinom" Njena glava je bila na njegovom ramenu. Nije se pomjerala. Nije morala. I on je bio miran, ali unutra — svaki djelic njega gorio je tiho. Ne od zurbe, ne od zelje da uzme… nego od neceg dubljeg. Od spoznaje da je ona stvarna. Da je stvarno tu. Pogledao ju je, polako, kao da ima vjecnost da upamti svaki detalj. Trepavice su joj bile spustene, ali on je znao – budna je. Osjeca ga. Osjeca sve. Nije rekao nista kad joj je pomjerio pramen s lica. Samo je to uradio njezno, vrhovima prstiju, kao da dodiruje misao. Njen obraz je bio topao. Nije uzmakla. Samo je podigla pogled i nasla njegov. Taj trenutak… nije imao glas, ali je vrisnuo u oboma. Njene oci su bile sjajne, ali ne od suza – od prisustva. Od toga da su tu. Bez ekrana. Bez maste. Samo njih dvoje i noc koja je stala da ih ceka. Nagnula se ka njemu. Nije bilo pitanja, nije bilo neizvjesnosti. Usne su im se nasle u tihom, sporom dodiru. Kao da cijela rijeka, cijelo nebo i svi njihovi dani bez jedno drugog — sada teku kroz taj poljubac. Bio je mekan. Iskren. Ne pozudan – ali dubok. Onakav kakav ostaje u kozi, ne samo u sjecanju. Kad su se usne odvojile, ostali su blizu. Celo uz celo. Disali isto. Bez rijeci, bez zurbe. On joj je tada sapnuo — "Ovdje sam." A ona je samo zatvorila oci, i tiho se nasmijesila. Kao neko ko je znao da ga je cekala tacno tu, kraj rijeke, pod mjesecinom, u noci kad sve postane tiho — i istinito. S.A
"Ona, i samo ona" Lana je imala onu posebnu tisinu u sebi tisinu u kojoj su drugi nalazili mir. Nije bila nametljiva, nije pricala previse. Njene rijeci su bile birane, kao da svaka ima tezinu. Radila je kao graficka dizajnerica, a veceri je provodila sama, setajuci uz obalu starog grada gdje su fenjeri bacali tople sjenke po kamenim zidinama. Jedne veceri, sjela je sama na klupu ispod borova iznad rive. Pored nje se iznenada zaustavio muskarac s gitarom na ledjima, sirokih ramena, s onim pogledom od kojeg ti koza zadrhti. Nosio je koznu jaknu, crnu bradu i osmijeh koji je znao sta radi. "Mogu da sjednem?" – pitao je. "Ako ne sviras odmah." – nasmijala se. "Obecavam, samo tisina. Osim ako ne pozelis muziku." Zvao se Marko. Bio je muzicar, putovao je od grada do grada, svirao gdje ga pozovu slobodan duh, ali s ocima koje su gledale direktno, duboko. Te veceri nisu mnogo pricali. Samo su sjedili, gledali svjetla barki na vodi i pustali da se tisina medju njima napuni necim sto su oboje osjetili, ali nisu odmah imenovali. Poceli su se vidjati skoro svaki dan. Vodio ju je u skrivene kafice s jazz muzikom, vozio motorom do zalaska sunca iznad uvale gdje niko nije dolazio. Njegove ruke su bile tople, sigurne, a poljupci… njezni, ali puni gladne zelje. Ljubio ju je kao da nikad prije nije poljubio zenu, kao da u njoj ima nesto sto mu je cijeli zivot nedostajalo. U njegovom stanu na tavanu, medju plocama i bocama vina, pravili su vecere, plesali bosi po parketu, gledali filmove koje nisu zavrsavali jer bi se poljupci uvijek oteli kontroli. Njeno tijelo bi drhtalo pod njegovim dodirom. Njegove usne su joj bile na vratu, klizile niz rame, niz kicmu… Nisu to bile noci pune grubosti, vec one u kojima se vodi ljubav polako, sa dahom, sa saptom, sa prstima koji pamte svaku krivinu. Ali onda je pocelo nesto da se mijenja. Marko je sve cesce bio odsutan. Stizale su mu poruke koje nije zelio da pokaze. Nestajao bi na dan-dva, bez objasnjenja. Lana je osjecala da se nesto desava, ali nije htjela da ga gura, da ga izgubi. Jedne veceri, na ulici, srela je nepoznatu djevojku visoku, crnu, s hladnim osmijehom. "Znas li ti da nisi prva kojoj Marko sapce o ljubavi?" – rekla joj je. "Bio je sa mnom jos dok je tebe vodio na zalaske sunca." Lana je osjetila kako joj srce pada negdje u stomak. Pogledala je Marku u oci te veceri i pitala samo jedno: "Je li istina?" Marko je cutao. Njegove oci su govorile da jeste. Te noci je otisla, bez rijeci, bez suza. Samo sa ranom koja pece tamo gdje se najteze lijeci. Prosla su cetiri mjeseca. Zima. Lana se trudila da zaboravi. Da prestane misliti na njegove ruke na njenim ledjima, na njegov dah iza uha dok sapuce stihove. Ali nije islo. Marko se pojavio pred njenim vratima, smrznut, s ocima crvenim od umora. "Nemas obavezu da me saslusas, ali ako odes sad, nikad neces znati… Volio sam te. Nisam znao da mogu da pripadam nekome. Bjezao sam jer sam se uplasio a ne jer si bila manje vrijedna. Bila si sve." Ona ga je gledala tiho. Disala duboko. I onda, umjesto odgovora, samo je zakoracila prema njemu. Zagrlila ga snazno, kao da mu tijelo mora osjetiti ono sto rijeci ne mogu. U tom zagrljaju je bilo suza, boli, ali i nade. Nisu zaboravili ono sto se dogodilo. Nisu pokusali da glume da je sve savrseno. Ali sada su znali ljubav nije bajka, ona je borba. Ljubav trazi da se ogolis, da padnes i ustanes. I u njenom stanu, pod cebetom, u polumraku… Ljubili su se opet, gladno i dugo. Kao dvoje koji su naucili cijeniti ono sto su umalo izgubili. S.A
"Ona, i samo ona II dio" Prosla su tri mjeseca otkad su se pomirili. I dalje su nosili oziljke, ali su sada znali: ako zele trajati, moraju birati jedno drugo svakog dana, bez lazi, bez bijega. Marko se preselio kod Lane. Njen mali stan mirisao je na lavandu, i na njega. Njegove stvari su bile posvuda gitara naslonjena na zid, majica na naslonu stolice, trag njegovog parfema na njenom jastuku. Njihove veceri su postale posebne. Znali su da mogu da zaspu jedno uz drugo ali su birali da ostanu budni. Da gledaju film, da pricaju o sitnicama, da jedu kasno i dodiruju se pod stolom, ne skidajuci pogled. Jedne kisne noci, dok je grmljavina punila nebo, nestalo je struje. Svjetlo svijece na stolu obasjavalo je njeno lice. Sjedila je u njegovoj kosulji, s casom vina, bose noge prebacene preko njegovih. "Znas li da te još uvijek gledam kao prvog dana?" Sapnuo je. "A ti jos uvijek znas sta da kazes" nasmijala se tiho. Poljubio je, polako. Najprije jagodicu obraza, pa ispod uha, zatim rame, otkopcavajuci polako dugmad na kosulji koju je nosila. Nije bilo zurbe. Svaki dodir je bio pazljivo odmjeren, svaki uzdah iskren. Njeno tijelo se uvijalo ispod njega, trazeci ga vise. Bio je snazan, ali njezan. Disao joj uz vrat dok su mu ruke klizile niz bokove. "Ti si moja muzika," sapnuo je dok joj je milovao bedra, "jedina koju zelim da sviram." Te noci su se voljeli dugo, bez rijeci. Samo uz zvuk kise i saptanje koze o kozu. Ali zivot nikada nije jednostavan. Markov bivsi bend pozvao ga je da ide s njima na evropsku turneju – tri mjeseca, sest gradova. San svakog muzicara. A za njega, iskusenje koje dolazi tacno onda kad sve postaje stvarno s Lanom. Kad joj je rekao, nije sakrio uzbudjenje. A nije sakrio ni strah. "Znaci… opet odlazis?" upitala je, gledajuci u svoje prste, da ne pokaze koliko boli. "Znas da to ne znaci da te ostavljam." Cutala je dugo. Onda samo rekla: "Idi. Ostvari to. Ali… kad se vratis, budi siguran da znas gdje pripadas." Njegov polazak bio je tih. Oprostili su se poljupcima punim tezine onim zbog kojih ti srce kuca i u grlu i u stomaku u isto vrijeme. Dani bez njega su bili dugi, ali nije bila slomljena. Radila je, pisala, crtala. I svake veceri mu slala glasovne poruke. On je zvao kad god bi mogao. Slao slike soba u kojima spava, ulica koje su ga podsjecale na nju. U svakoj pjesmi koju je svirao, bilo je nesto njeno. Ali bend je bio zavodljiv. Zivot na putu. Jedna noc previse vina, pogresan pogled, pogresna ruka na njegovoj ruci. Nije prevario. Ali je bio blizu. Preblizu. Znao je da mora kuci. Da ono sto ima s Lanom nije za igranje. Nije više zelio da gubi. Vratio se mjesec dana ranije. Pojavio se pred njenim vratima, sa gitarom u ruci, torbom na ramenu i umornim, ali bistrim ocima. Ona mu je otvorila u spavacici, zbunjena, rascupana, prelijepa. "Zavrsio sam turneju." "Zar nije trebalo da traje jos mjesec?" "Ne zelim jos hiljadu aplauza ako tvoj glas nije medju njima." Stajala je nekoliko sekundi, ne govoreci nista. A onda ga je samo povukla za jaknu, snazno ga privukla sebi i poljubila ga kao da je ponovo prvi put. Tu noc, tijelo joj se ponovno ispunilo njime. Njegovi dodiri su je lijecili, njegovi poljupci su brisali svu sumnju. Spavali su goli, zguzvani u plahtama, mirisali jedno drugo do jutra. Iznajmili su malu kucu na brdu, izvan grada. Imali su bastu, bijele zavjese, stol na terasi. On je komponovao, ona crtala. Ponekad su se svadjali zbog gluposti, ali su se uvijek vracali jedno drugom. Jer sada su znali kad jednom pronades nekog ko ti zna ritam srca, ne ispustas ga vise. S.A