priredili smo vam zanimljiv sadržaj. Misterije Poezija Priče
sadržaj može biti neprikladan osobama mladjim od 18 godina
Poezija
Culi su se. Ne samo kroz poruke, nego kroz glas. Ona bi slala snimak, tih, kratak, dok svi oko nje spavaju. On bi saptao natrag, glasom promuklim od neizgovorenog. Vidjeli su se. Kroz video, kratke pozive. Nikad dugo — dovoljno da oci govore ono sto usta ne smiju. Dovoljno da se zaljube jos jace. Ona bi ga gledala, a iza nje — zidovi njene kuce, djecje igracke, tisina muza koji sjedi u drugoj sobi. On bi je gledao, kroz ekran, kao da pokusava da zapamti svaki njen treptaj. Znao je kada joj je kosa mokra od tusa, kada je umorna, kada laze da je dobro. Njihova ljubav nije stajala u definiciji. Nisu imali dodire, ali su znali boju glasa kad se nasmije kroz suze. Nisu imali noci zajedno, ali su zaspali bezbroj puta s ekranima kraj jastuka. Ona je njega cekala u poruci kad svi odu da spavaju. On je nju trazio u svakoj tisini dana. Imali su svoje "jutro" i "laku noc", imali su zajednicke pjesme, fotografije koje se ne salju nikom drugom, price koje ne bi smjele postojati, ali ipak zive. Znali su da su predaleko. Kilometri, brakovi, obaveze, djeca, zivoti. Sve izmedju njih bilo je stvarno. Sve osim onog najvaznijeg — njega i nje. Zato su se držali poruka. Video poziva. Snimaka glasa. Sitnica koje bole i griju istovremeno. Jer kad ne mozes da zagrlis ono sto volis, ucinis sve da barem ne nestane. Ona ga je voljela svaki dan malo vise. On nju svaki put kad bi joj drhtao glas. I nista nisu mogli da promijene. Samo da postoje jedno uz drugo tako blizu da boli. A tako daleko da nikad nece moci reci: Ostani. S.A.
Ona ga je voljela. Ne onako kako ljudi vole kad su slobodni, nego onako kako vole oni koji znaju da ne smiju. U trenucima izmedju kucnih obaveza i pogleda koji ništa ne smiju da kazu. Voljela ga je tisinom. Gledala ga je kroz prozor kad je prolazio ulicom, pamtila svaki put kad joj je dodao nesto i rukom slucajno dotakao njenu. Znala je da ne smije ni korak dalje. Ni pogled predug. Ni osmijeh presirok. Jer oboje su vec nekome pripadali. A ipak, kad su se sreli, svijet je na kratko stao. U njenom srcu bio je prostor samo za njega. Mali, skriveni kutak gdje nije ulazio niko. Niti muž. Niti djeca. Niti dani sto su prolazili. On je znao. Osjetio. Ali nije pitao. Jer da je pitao — ona bi rekla "da". I sve bi se srusilo. Zato su cutali. Sjedili ponekad jedno naspram drugog, pricali o stvarima koje nisu vazne, a u svakoj recenici krila se istina: "Volim te." Kad je otisao, kad vise nije dolazio, nije pitala zasto. Samo je ostala da sjedi, i danima nakon toga nosila isti dzemper koji je obukla onog dana kad joj je rekao: "Bolje je ovako." Niko nikad nije znao. Ali ona — ona ga je voljela. S.A.
Tijelom ovdje,dusom kod tebe On me dodiruje. Njegove ruke poznajem godinama. Znam svaki pokret, svaku tisinu izmedju uzdaha. Ali veceras, dok me ljubi, moje oci gledaju nekog drugog. Tebe. Zatvorim kapke i ne vidim njega. Vidim tvoj pogled — onaj kojim me razodijevas rijecima, koji pece vise od bilo cijeg dodira. Zamisljam da su tvoji prsti ti sto klize niz moja bedra, da je tvoj glas taj sto sapuce moje ime dok se gubimo jedno u drugom, a zapravo — nikada nismo ni bili stvarno blizu. Lazem tijelom. Ali srce je iskreno. I ono zna — samo si ti u meni, u svakom trzaju, u svakom dahu. On misli da me ima. Ali ja sam davno pripala tebi. U noćima kad si me slusao, u trenucima kad si mi slao svoj glas kao lijek za dusu koja vise ne zna biti ovdje. Kad zagrizem usnu, nije od strasti za njim. To je da ne izgovorim tvoje ime. Jer mogla bih. Tako lako. Ti si mi prva misao kad zatvorim oci, i posljednja prije nego zaspe kraj mene. Tvoje ruke, koje nikad nisu bile na meni, poznajem bolje od ovih koje jesu. I svaki put kad me on ima — ti si taj koji me nosis preko ruba. Bez da si me ikad dotakao. S.A.
Pod zvijezdama Lezimo u tami, a iznad nas svemir koji ne pita nista. Zvijezde trepcu kao da znaju koliko puta sam te zamislila ovako blizu. Tvoje disanje je sporo, ali dlan mi i dalje luta, kao da tijelo pamti nesto sto ni vrijeme ne moze izbrisati. Ne govoris nista, ali osjecam te svuda po sebi. Na kozi, u grudima, na mjestima gdje rijeci nemaju moc. U ovoj tisini noc nas skriva. U njoj si samo moj, iako znam da ujutro nismo ni blizu. Ali nocas — nocas si dodir koji cekam, pogled koji mi ostaje pod kapcima, i uzdah koji cu cuvati kao tajnu medju zvijezdama. S.A.
Sjenke neostvarene ljubavi U srcu tiho gori plamen bez dima, Ljubav sto se rodila, a nikad nije cvjetala, Poput sjenke sto prati svaki moj korak, A dodira tvog nikad nije bilo blizu. Oci su trazile tvoje, ali bez odgovora, Ruke su htjele uhvatiti vjetar sto izmice, Rijeci ostale zarobljene u tisini, Dok se zelja gubi u beskrajnoj daljini. Neostvarena ljubav – tiha bol i ceznja, Kao kap rose sto pada, a ne dodirne cvijet, U snovima smo se sreli, u stvarnosti nikad, A srce se sjeca svega sto nije bilo. S.A
"Ne Znas Koliko Me Boli" Voljeni, ti vidis moj osmijeh svaki dan, kao da sunce u meni nikad ne gasne. Govoris: "Ti si hrabra, ti si vatra" — a ja sutim… jer ti ne znas. Ne znas koliko tuge u meni tiho zivi, dok ti pricam price da ti dan bude ljepsi, zivlji. Ne znas da se nocu raspadam, kad ostanem bez tvog glasa, kad nestanu svi pogledi, i kad me samo tisina obgrli — kao ukleta kuca bez spasa. Dok svijet vidi stijenu u meni, dok me hvale kako sam jaka, ne vide da mi srce zapliva u tamu svaka dva koraka. Ja budem snaga koju trebaju svi, a meni, meni treba da me neko vidi. Ne kao lavicu, borca, osmijeh bez bola — vec kao zenu koja se slama, tiho, bez slova. Znam, ne mogu ti sve reci. Znas vec zasto, i bez rjeci. Ali kad me pogledas i kazes "dobro si?" ponekad pozelim da me zagrlis jako — bez pitanja, bez misli. Jer i jaka dusa zeli da se skloni. A ja bih, vjeruj, najradije samo jednom pred tobom — plakala bez srama, i da ti vidis sve ono sto nikome nikad nisam pokazala. S.A.
"Samo Ti Da Znas" Kad me gledas, vidis osmijeh. Taj poznati, smireni, kojim grijem tudje dane. Ali nocu… nocu sam ono sto nikad ne pokazem. Pucam, u tisini, gdje me niko ne vidi, ni ti. Cujem tvoje rijeci: "Ti si jaka, ti sve mozes." I klimam glavom. Jer moram. Jer si ti navikao na mene takvu. Ali dusa mi… umorna, ljubavi. Od glume. Od toga da budem svima oslonac, a sebi — nista. Zamisljam te kako sjedis pored mene i kazes nesto sto mi niko nikad nije rekao: "Ne moras biti jaka. Ne ovdje. Ne predamnom." Samo da znas… koliko puta sam se slomila dok si mislio da spavam. Koliko puta sam grizla usne da ne zaplacem dok te gledam. Ti si mir za sve moje nemire, a ni ne znas koliko mi fali da ponekad samo budem tvoja — slaba, ranjiva, zena koja se skloni u tvoj zagrljaj bez maske. Voljela bih da mozes da vidis sve to. Ne da me spasis, vec samo da znas. S.A
"U Sebi Nosim Oluju" U sebi nosim oluju koju niko ne vidi. Tisina mi je postala navika, osmijeh — oklop. Ponekad, kad ostanem sama, sjednem kraj prozora i gledam u nista. Tamo negdje, u toj praznini, raspadam se na komadice koje danju skupljam za druge. Svijet mi kaze: „Ti si jaka.“ A niko ne pita koliko ta snaga kosta. Ti, voljeni… ti mislis da sam spokoj, a u meni — vrisak bez glasa. Znam da me volis tako kad sam stalozena, mirna, tvoja. Ali kad bih ti pokazala sve — da li bi ostao? Kad bih se raspala u tvojim rukama kao da sam dijete koje samo zeli da ga neko primi bez pitanja, bi li znao sta da kazes? Bi li samo saptom rekao: „Ostani tu… ne moras nicim da me uvjeravas… samo budi.“ Znas… najvise zelim biti voljena onda kad sam najmanje jaka. S.A
"Mjesecina Te Pamti" Nocas sam opet tamo gdje si me nekad gledao sutke, na istoj plazi, pod istom mjesecinom koja nas je tada saptom blagoslovila. More dise, tiho i duboko, kao srce koje jos pamti nesto sto ne smije da izgovori. Stojim bosa, dok valovi ljube moje clanke, a u grudima — tvoja odsutnost boli kao rana sto se nikad ne zatvori. Znam, razdvaja nas mnogo. Imena, putevi, zakletve, mozda i Bog. Ali nista me ne razdvaja od misli na tebe kad mjesecina padne na vodu bas ovako, kao da zna… da si mi jos uvijek pod kozom. Ne dolazis. Znam da neces. Ipak tiho sapucem tvoje ime, kao molitvu koju niko osim mene ne bi smio da cuje. Pitam se… da li i ti ponekad stanes negdje, mozda pored nekog drugog mora, i pomislis na mene — onako kako ja sada mislim na tebe? Ne placem. Ne veceras. Samo stojim, dok mi mjesecina susi oci koje su odavno zaboravile kako izgleda kraj u kojem ostajemo zajedno. Ova noc me grli, ali to nisi ti. A samo ti znas kako grliti da me ne slomis. S.A
"Ispod Slova, Ispod Koze" Nisu se nikada sreli. Nisu se dodirnuli. Ali ona je osjecala njega blize od svih koje je mogla zagrliti. Sve je pocelo slucajno — poruka, recenica, smijeh. A onda… dan po dan, njihove rijeci su postale navika, njihov svijet — skriven, tih, opasno stvaran. Pisali su jedno drugome kad svi utihnu. Slali fotografije — osmijehe, poglede, krupne planove duse. A onda su se jednom gledali… na ekranu, s druge strane svjetla. I cula je njegov glas. Prvi put. Niz kicmu su joj prosli zmarci. Govorio je polako, toplo, s onim blagim smijeskom koji je mogla zamisliti i zatvorenih ociju. Nakon toga — vise nista nije bilo isto. Jer sad je znala kako zvuci kada je izgovori. Kako zastane kad se zamisli. Kako se nasmije, pa zasuti. Kako uzdahne kad ne zna sta da kaze. I bas zato… vise nije mogla da pobjegne od osjecaja. Jer on nije bio samo slika, samo poruka. On je bio stvaran. Opipljiv kroz ton glasa, kroz nacin na koji je govorio “dobro jutro” kao da ga stvarno misli. Ponekad bi joj napisao nesto sto bi je zaboljelo — hladno, kratko, odsutno. A onda bi, vec sutradan, bio potpuno drugaciji: topao, njezan, pazljiv — kao da je jedina. I u toj zbunjenosti, u toj nesigurnosti, rasla je njena ljubav. Tiha, zabranjena, saptava. Zatvorena u poruke koje nisu smjele postati priznanje. Pitala se… da li on misli na nju kad zaspi? Da li gleda fotografiju njene ruke i zamislja kako bi je drzao? Ponekad joj se cinilo da je osjeca. Kao da i on nesto skriva. A onda opet — kao da ga nema. Ona mu nikad nije rekla da ga voli. Nikad. Jer se bojala da on u njoj vidi samo tijelo, privlacnost, trenutak. A ona je bila mnogo vise — zena koja se nocima lomila izmedju zelje da mu kaze sve i potrebe da ga ne izgubi. I tako je sutjela. Voljela ga u porukama, u tisini ekrana kad ceka odgovor, u glasu koji je odzvanjao u njenim mislima i kad on vise nije bio online. On to nikad nece znati. Jer ona mu nikad nece reci da se zaljubila u oci koje je gledala kroz staklo, u glas koji joj je ostao pod kozom, u nekoga koga mozda nikad nece imati — a nikad nece prestati nositi. S.A