priredili smo vam zanimljiv sadržaj. Misterije Poezija Priče
sadržaj može biti neprikladan osobama mladjim od 18 godina
Poezija 2
Da mi je dan s tobom Nekad te ne razumijem, a svaki tvoj pogled znam, U sali krijes nesto sto boli, U osmijehu ostavljas tragove tuge, Pa me lomis... na hiljadu djelova, A onda opet slazes — kao da znas gdje sta pripada. Zasto bas ti? Zasto si mi usao pod kozu, Tiho, bez pitanja, pravo u srce, Kad znam da smo jedno drugome zabranjeni? Zar nije moglo biti jednostavno — Bez ove ceznje koja me krade svaki dan? Volim te vise nego sto bih smjela. I ne znam zasto, al ne umijem prestati. Ti si nedefinisan, dalek, a opet tu, Ponekad moj, a nikad zaista. Da mi je samo jedan dan… Da budem blizu, Da osjetim tvoje ruke na sebi, Tvoj dah da mi prolazi niz vrat, Tvoj sapat — tisi od vjetra, a jaci od svega. Da te drzim za ruku, Gledam u oci I potrazim sebe u njima. Mozda bih tada znala… Zasto te volim. I zasto ne prestajem. S.A
Zasto nemam srce ledeno? Zasto nisam hladna, da okrenem glavu kao da nista ne osjecam, da ne strepim kad se ne javis, da ne trazim smisao u tvojim nedorecenim rijecima? Zasto nemam srce ledeno — da me ne boli svaki put kad si dalek, kad se pravis jak, a ja u pogledu ti vidim sve ono sto presutis? Zasto te pustam da me rastavis, pa me onda sastavis kao dijete slagalicu, kao da znas tacno gdje sam najtanji sloj? Zasto mi to radis, i zasto ja to dopustam? Zasto si jos tu — u meni, kad nisi pored mene, kad nisi ni moj, ni slobodan da budes? A volim te. Vise nego sto smijem. Vise nego sto ima smisla. I ne znam sta vise boli — to sto te nemam, ili to sto te osjecam tako jako kao da jesi tu, kao da bi me svaki tren mogao pogledati i srusiti sve moje zidine jednim jedinim dodirom. Da mi je samo znati… kako da ne volim. Kako da ne zelim. Kako da postanem ledena. S.A
On je njen, ja sam njegova On je njen u tisini zavjeta sto sapucu kroz noc, u prstenima sto blistaju pod hladnim jutarnjim svjetlom, dok ja cuvam njegovu sjenku u srcu svom, tajnu njeznu, skriveno blago koje boli. Ja sam njegova u snovima sto cvjetaju tiho, bez rijeci, u dodirima kojih nema, a kojima zudi svaka pora, u neizgovorenim recenicama sto odzvanjaju u tami, osjecajima sto plesu u svakom pogledu, u svakom dahu. Nasi brakovi su zidovi hladni, neprobojni, sto nas razdvajaju, ali u dubini, bez daha, bez granica, mi smo jedno dvije sudbine sto sapucu bez glasa, zaljubljene u ono sto ne smije postojati, ali ipak, u tisini, zivo gori. Zasto ga volim kad je njen? Zasto sam njegova kad nije slobodan? U toj zabranjenoj tisini, u svakom skrivenom trenutku, mi zivimo srcima sto ne znaju za izbor, vec samo za ljubav. S.A
On Otkad Me Zna Otkad me poznaje, kao da mu je dusa nasla tisinu. U njemu vise nema zurbe, nema buke. U pogledu mu vidim spokoj, kao da u meni pronalazi dom. Kaze da mu je toplo oko srca kad pomisli na mene. Da tada sve drugo utihne, i da postojim samo ja – njezna, mirna, tiha. Zamislja nas… Setamo kraj rijeke dok sunce pada, sjedimo na klupi u tisini, a mjesec mi sipa svjetlo po licu. Samo me gleda – kao da gleda nesto sveto. U njegovom svijetu, moja prisutnost brise umor. Moje rijeci ostaju s njim, kao da ih udise, kao da ga cuvaju. I dok suti, on osjeca. I dok misli, on me nosi u mislima. Njegov pogled je meksi, korak sporiji, kao da sam mu donijela mir koji nije znao da trazi. S.A
"Falis mi, al’ ne znas" Falis mi. Al’ ne onako dramaticno, ne kao u filmovima. Falis mi tiho. U trenucima kad se ne javljas, kad te gledam a ne osjetim te. Kad si tu, a nisi stvarno sa mnom. Ne znam kad si poce’o da mi bjezis iz srca. Mozda onda kad si prest’o da me slusas, ili kad su tvoje ruke postale umorne za moje nemire. Ne prebacujem ti. Ne vicem. Ja samo cutim, i u toj tisini svaka kap bola nosi tvoje ime. Tisina nas jede, znas? A ja sam ta sto je guta kao da ce mi dati odgovor gdje si nestao. Zasto vise ne vidis kako mi pogled trazi tvoju njeznost? Pitam se, jesam li ja jos uvijek ona koja ti srce zagrije? Ili sam samo navika koju vise i ne primijetis? Ne zelim te moliti. Necu plakati pred tobom. Al’ znaj — iznutra puca sve. Jer te volim vise nego sto te imam. S.A
"Feniks u meni" Voljela sam te… tiho, krvlju srca, al’ bila sam oganj sto ne smije da gori. Zabranjena, skrivena, nedodirljiva kao grijeh sto iz duse ne izori. Odgurnuh te… ne zato sto ne boli, vec jer ljubav nekad mora da cuti. Ko ptica s krilom sto vise ne leti, u sebi sam znala moram te pustiti. U nocima kad svice bez sunca, u suzama sto lice nijemo brise, ja sam se gasila, komad po komad, al’ iz pepela radjala sam se tise. Ne vidis, al’ u meni bura spava, ja nisam slomljena, samo ranjena. I kad se s neba zadnji plamen javi ja cu se dici, ognjem ovjencana. Bicu ljepsa, snaznija nego ikad, sa osmijehom koji boli i grli. Jer zena kad voli, pa samu sebe spasi, postaje feniks i kad joj krila krvari. S.A
"Oci boje badema" Oci boje badema nije to samo nijansa smedje, to je sapat jeseni u pogledu sto grije i pece. U njima suma gori kad suti, i vjetar se tu sklanja kad luta. Kad te pogleda, osjetis i kraj i pocetak puta. Nisu to oci obicne, to su vrata do tisine koju nosi. U njima se gubis, ali ne zaboravis ko si. Zna da voli pogledom, ali i da reze bez glasa. Jer badem zna biti gorak kad mu slomis oklope od zlata. One su meke kad ljubi, ali ne mole kad odlaze. U njima su ispricane price koje nikad nisu izrecene naglas. Oci boje badema njen ponos, njena rana. Tamo gdje je jednom plakala za tobom, sad stoji hladna i nasmijana. S.A
Tisina izmedju nas Tisina izmedju nas nosi tezinu neizgovorenih rijeci, kao da svaki dah nosi dio tuge sto se skriva pod kozom. Gledam te, ali ne vidim te, samo sjenu nekog proslog vremena, i svaki trenutak koji je bio nasa prica sada je praznina u sobi. Moje ruke pamte dodire koje tvoje usne nisu smjele da pruze, a oci traze svjetlost koja je nestala izmedju nas, u nekom dalekom sutra. Srce se bori da zadrzi sjecanja koja bole vise nego tisina, jer bol je stvarniji od rijeci koje nikada nismo izrekli. Svaki pogled je most koji se rusi dok se pokusavamo pribliziti, ali tisina nas dijeli, hladnija od zime sto dolazi polako. U nama je prostor pun obecanja koja su ostala nezavrsena, i svaka nada blijedi, dok polako nestaje u tami bez kraja. Zato stojim tu, na ivici svega sto smo mogli biti, sa sjecanjem sto pritiska, ali bez snage da te zadrzim. Jer ljubav nije uvijek pjesma, ponekad je samo tisina, koja vristi i boli, a niko je ne može cuti. Osjecam kako nas vrijeme odvaja, kao rijeka sto nosi lisce daleko, a mi ostajemo zarobljeni na obali, gledajuci kako tece. U nama su rijeci koje nismo izgovorili, tuge sto nismo podijelili, i praznine koje su polako postajale zidovi izmedju nas. Nekad smo bili kao dva plamena, sto gore u istoj sobi, ali vjetar neizbjezan duva, gasi varnice i hladi dim. I sada, kad te nema tu, samo hladnoca ostaje kao svjedok, na ono sto smo voljeli, ali sto nismo umjeli da sacuvamo. Možda je to sudbina da ljudi ponekad budu daleko iako su blizu, da se drze za ruke, ali ne dodirnu dusu, kao da su stranci u istoj sobi. I opet, u toj tisini, trazim te, jer si dio mene iako si daleko, i svaki otkucaj srca odzvanja pitanjem zasto nije bilo dovoljno? Ali nema odgovora, samo odjek praznine u meni, i nada da ces negdje, u nekoj drugoj tisini, mozda pronaci svoj mir. A ja cu stajati ovdje, sa svojim uspomenama koje bole, i sa zeljom da se jednom, makar u snu, ponovo spojimo. S.A
Kad tisina progovori Tisina nije praznina Ona je rijeka bez izvora, more bez obale, zrak sto stoji izmedju dva daha. U tisini se mogu sakriti sve rijeci koje se ne usudjujem izgovoriti. One sjede,sklopljenih ruku, kao gosti koii znaju da su suvisni, ali se ne usudjuju otici. Tisina ima boju tvoju, onu koja mi je ostala na prstima kad sam posljednji put dotakla tvoje prisustvo. U tisini cujem sebe kako ti govorim sve sto si morao znati: da si me znao povrijediti, mozda s namjerom, mozda i ne... ali uvijek prejako. Tisina je postala moj stit. Jer kad sutim, nemas sta da iskoristis, nemas sta da pogresno protumacis. Ponekad mislim da je tisina samo drugi oblik ljubavi onaj sto ne trazi aplauz, niti odobravanje, samo odlazak. Mozda ces jednog dana procitati moje cutanje kao otvoreno pismo. Mozda ces shvatiti da sutim ne zato sto sam prazna , nego zato sto sam puna puna rijeci koje nisi zasluzio cuti. I tada ces razumjeti: moja tisina je bila najglasnija stvar koju sam ti ikad dala. S.A
Posveta mom prijatelju U tvom osmijehu zivi trag djeteta, u tvom pogledu dubina mora sto cuva tajne, a tvoje srce kuca glasno cak i kad tvoje usne cute. Ispricao si mi pricu o ljubavi koja jos stanuje u tvom srcu, o njoj za koju bi dao sve, iako vas putevi vise ne vode jedno drugom. I znaj ,prijatelju moj, ti si svjetlo u tudjim tmurnim danima, dobrota ti se prosipa iz ruku kao voda sto nikad ne presusi. Neka ti rane zarastu kao jutro sto brise nocne sjene, neka tvoja snaga pronadje mir, a tvoje srce novu radost. Vjeruj,ljubav dolazi kad se najmanje nadas, tiha i nenametljiva,kao proljetni povjetarac, i jednog dana netko ce drzati tvoje ruke tako da vise nikad ne pozelis pustiti. Za mene si uvijek tu, a ja sam tu za tebe, i kad bude tisina,i kad bude smijeh, bit cu rame na koje se mozes osloniti. S.A